Kako za pokal Vitranc, tako i za nas, bilo je to prvo združivanje glazbe i sporta. Već kod razgovora i priprema za koncert znali smo da će to biti nešto posebno. Nešto posebno za sport, samo skijanje i pokal Vitranc, nešto posebno za glazbu, za Siddhartu i nešto posebno za sve ljude, fanove i ne fanove, koji su bili na tom koncertu. Počelo pa je...
U Kranjsku Goru stigli smo u noći s petka na subotu, mraz je ravno dosegnuo svoj vrhunac i zato smo pohitali u svoje hotelske sobe, gdje nas je odobrovoljio već prvi pogled kroz prozor . Pred nama je bilo skijalište i pod njim osvijetljena pozornica. Na brzinu smo još pogledali sobu za pripremu pred koncert kamo smo prenijeli i svu opremu i uputili se u krevet.
Idući dan došlo je do kašnjenja rasporeda, tako da smo u miru odgledali i drugu vožnju veleslaloma, ali samo na televiziji. Nakon gledanja obavili smo tonsku probu i već nestrpljivo čekali 17:30 kada je počeo koncert.
Pod pozornicom se na –10oC skupilo više od 7000 ljudi. U 1:15 minutnom koncertu smo i mi i posjetitelji pjevanjem i skakanjem grijali tijela sve do zadnje pjesme, kada smo nagrađeni bučnim aplauzom. Pogled s pozornice je tada bio zaista fantastičan.
Osjećaj sviranja na otvorenom, usred zime na niskim temperaturama, pred tako brojnom publikom je nevjerojatan. Vidjelo se da ljudima, pored tekme, nedostaje još nešto. I to je zabava, za koju smo se i mi pobrinuli. Nadamo se da će se to ponoviti.
P.S.: I sljedeći dan smo gledali skijanje i navijali za naše skijaše. Bilo je uzbudljivije, ipak smo bili tamo uživo pod strminom u ciljnoj areni.